Moj internet dnevnik
RijeckiPaparazzo
Blog
utorak, studeni 8, 2016

 

2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on ist čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.

Što je Tito učino za Hrvatsku?

 

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.

1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružijem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničar Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Kreleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školostvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku kad je ovakva, to je već drugo pitanje…

 

 

damirmohoric @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, lipanj 30, 2016
 

He was born in a crossfire hurricane

 

Elisa na helikopteru se još okretala dok je uz bljeskanje blicalica stupio nogom na nikad zeleniju travu privatnog kompleksa u Tuškancu. Zračni vrtlog mu je pripijao svilenog Cavallia o istaknuta muška prsa i činio da njegov napeti torzo i krupna ramena izgledaju još muževnije ističući svaku oblinu dok je odmjereno koračao prema krovnom ulazu na kojemu su stajali švicarski gardisti, Papin znak pažnje za ovu prigodu i zahvala što će posredovati ekumenskom okupljanju vođa istoka i zapada.

Cavalli je bio sav umrljan od ruža što su ga po njemu tijekom leta ostavile tri sretne žene i drugi.

- Ajde Damire, dolje te čekaju magnumi Moet & Chandon-a za otvorit uzvanicima. Bodrila ga je prijateljica da požuri jer je elita sastavljena od političkog vrha, estradnih zvijezda, renomiranih umjetnika i ostale društvene kreme u glavnoj sali iščekivala njegovo pojavljivanje.

 - Nee. Ne! Vodite me među puk, večeras želim vidjeti grad kako izgleda!

Pobunio se Paparazzo, očito pod dojmom upravo stečenih iskustava sa redovnog europskog kongresa starletana u Beču odakle je upravo stigao.

- Najveći događaji, to nisu naši najglasniji nego naši najtiši trenuci. Kažem vam, vodite me večeras među puk.

 

I tako je uži krug odabranih ljudi krenuo prema gradu, a limuzina se udaljila svega nekoliko kilometara kad je Paparazzo zaustavio vozača jer mu se pripišalo. Priljubio se uza prvi zid i dok su ostali međusobno veselo ćaskali netko je vrisnuo i uperio prstom prema kapiji na čijem je bočnom zidu Paparazzo obavljao urološke potrebe ali sada su na njega odnekuda nasrnula četiri interventna organa redarstvene vlasti uz povike

- Šta to radiš razbojniče!

- Bacaj ga!

- Hrabro momci!

Organi su zametnuli okršaj okomivši se na Paparazzovu krupnu personu pokušavajući ga svladati iako nije pružao otpor nego je samo glasno vikao:

- Ne diraj mi Roberta, miči te prljave ruke! Ja imam ljude u vladi!

Nakon kraće rasprave uragan se stišao, a organi su popustili i uz ispriku saopćili da mu naprosto moraju napisat prijavu po službenoj dužnosti. Nastala je tišina od nekoliko minuta kroz koju se razabralo samo pitanje upućeno Paparazzu.

– Odakle imaš tu košulju?

Popravljajući kragnu zabacio je glavu u stranu. - Od sponzora, Roberto. 

Momci su produžili svoju ophodnju, a Paparazzo je samo prezrivo frknuo da se u Srbiji ovakav skandal nebi nikada desio te je ušao vidno indisponiran natrag u limuzinu, a Sara, jedna od djevojaka, istrgne mu papir iz ruke i počne glasno čitati:

 

 

MUP - RH

.....

Damir Mohorić - Paparazzo

S prebivalštem: Nepoznato

Državljanstvo: Planetarno

Nacionalnost: Građanin svijeta

.....

.....

1. Nedozvoljeno posjedovanje oružja povlaka predmeta izuzetno pogodnog za nanošenje vrlo ozbiljnih tjelesnih povreda.

2. Ugrožavanje opće sigurnosti građana na javnom mjestu.

3. Izriče se privremena zaštitna mjera do saslušanja ... ... obavezno nošenje brnjice ispod pojasa.

 

 

 

 

 

 

damirmohoric @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 19, 2015
 

 



 

 

Piše: Damir Mohorić - Paparazzo

 

Nedavno su neki moji sugrađani, a pogotovo Riječani, sa ponosom po faceu lijepili tekst riječke književnice pod nazivom "Ima jedan šta da grad". I kao što je ona književnica u pokušaju, tako je i taj tekst neuspio pokušaj da se na lijep način prikaže ovaj grad u pokušaju. Uspoređujući Rijeku sa drugim gradovima na Jadranu, autorica zaključuje da je Rijeka najjadnija, ali, eto, voli je. Nedugo zatim i Denis Kuljiš je napisao tekst o Rijeci koji je izazvao negodovanje, iako je Kuljiš u stvari napisao isto što i ta književnica, ali samo drugim tonom. Poznavajući mentalitet Riječana, čudi me da su na Kuljišev tekst uopće reagirali.

U ovom "šta da" gradu živim od kad sam se rodio. Moji su preci generacijama na Kvarneru, moje je prezime jedno od najriječkijih, moji nonići se nisu dovukli iz vukojebine iz Bosne, Slavonije ili Dalmatinske zagore nego su osnivači Grobnika. Pa, ipak, mislim da je ovaj grad najbolje opjevan u stihovima "Šugava Rijeko, smrdljivi grade".

A zašto je Rijeka šugava? Ne radi lokacije, jer su more i lokacija Rijeke jedino što vrijedi. Šugava je zbog ljudi, zbog mentaliteta njezinih stanovnika. Kakav je mentalni sklop ljudi koji ne mogu napuniti ni stadion Kantrida sa kapcitetom od svega 10 000 mjesta? Kad je gostovao Eros Ramazzotti, taj stadion je bio poluprazan uz sve one koji su došli iz Italije i Slovenije. Mislite li da Riječane zanima neka druga vrsta muzike, ma kavi, Kantridu ne bi napunio ni Halid Bešlić. Pogledajte samo utakmice Rijeke koja je prva, a igra većinu svojih utakmica pred 2-3 tisuće ljudi na novom stadionu. Rijeka je grad u kojem se kazalište duže renoviralo nego što ga je Austrija gradila, grad koji nema ni jednan ozbiljni kulturni događaj, festival, ništa. Ako se nešto i ogranizira, to je uvijek šugava alternativa, ali bez imalo duha, ispaljivanje čepova iz guzice, natjecanje u prežderavanju tripicama, itd. Riječane zanima samo da odrade svojih 8 sati i da se zavuku u kuću pred televiziju. I eventualno da važno šetaju Towerom sa praznim vrećicama.

Ovaj grad je šugav, jer kad gledam slike Rijeke od pred 100 godina, izgledala je urbanije i modernije nego danas. Tada je Rijeka bila grad koji je išao u korak sa europskim gradovima slične veličine, a danas je svaka selendra u Bosni ispred Rijeke. Nedavno sam bio u Prištini na modnoj reviji. Žalosno je da je Priština za Rijeku velegrad. Ali Riječanima ne treba ništa, osim olupine Titovog broda u ovom gradu olupini.

Što je najgore, Riječani ne shvaćaju koliko su nazadni i primitivni, koliki je njihov provincijalizam. Pita me jedna Riječanka kako mogu uspoređivati Rijeku i Zadar jer da je ona bila u Zadru 1994. i da je taj grad užas. Ona, jadna, ne shvaća da je sve osim Rijeke u 20 godina išlo naprijed. Zagreb, Zadar, Pula, Split, sve se izgradilo, samo Rijeka - ona propada. Rijeka je šugava jer od 1991. konstantno gubi stanovništvo, jer ima najveći pad broja stanovnika (20 000 manje od zadnjeg popisa), jer ima najviše abortusa i usranih penzionera koji se guraju po autobusima, a najmanje djece, jer je industrija Rijeke na 11 posto u odnosu na 1991. Grad bez ijednog pravog noćnog kluba u kojem svaki vikend gledaš iste bosanske i čakavske face. Split ima Ultru, Pula ima filmski festival, a šta ima Rijeka? Jebeni šugavi Mik, na kojem neki debili pjevaju na debilnom jeziku.

Rijeka je šugavi grad jer je grad bez duše, bez muda, jer ovuda stranici prolaze samo usputno. Jer da je sudac onako pokrao Hajduk kao Rijeku 1999. protiv Osijeka, ne bi živ izašao sa terena. A Riječani su šutili. Da je neka gradska vlast upropastila Zagreb, kao ova naša Rijeku, već odavno ne bi bila vlast. Ali ovdje su Obersnel i SDP doživotno na vlasti kao da smo u Sjevernoj Koreji. Voljeni debeli vođa. Kad bi Obersnel izašao na Korzo sa mitraljezom i pobio 20 prolaznika, opet bi bio izabran za gradonačelnika.

Rijeka je šugav grad jer je grad babuskara i ogovaranja. Kad uđeš u Tower sa gornjeg ulaza, a oni pogledi ljubomorni, zavisni, ona olajavanja. Jedini grad na svijetu u kojem te vozač pritišće vratima ako pokušaš ući na srednja.

Grad koji 1998. u Francuskoj nije imao ni jednog svog igrača u nogometnoj reprezentaciji, koji nema ni jednog pjevača kalibra Olivera, Gibonija ili Cetinskog, koji nema ni jednog sportaša kalibra Janice, Mirka Filipovića, Gorana Ivaniševića, Dražena Petrovića, grad bez i jednog pravog umjetnika, kniizevnika, ičeg. Ne, Vedrana Rudan nije književnik, nego obična placarska alapača koja tu i tamo nesto smiješno ubode, kao što Urban nije Johnny Štulić, nego ćelava bitanga sa dve dobre pjesme, kao što Let 3 nisu umjetnost ni Rokeri s Moravu, nego hrpa budaletina sa čepovima u guzici, kao što Žabica nije kolodvor ni konceptualni prikaz Obersnelovih hemeroida, već trotoar sa natpisom "kolodvor". Nabijem na kurac "šta da" grad. Pišam vam se na "grad koji teče".

damirmohoric @ 15:12 |Komentiraj | Komentari: 58 | Prikaži komentare
utorak, listopad 20, 2015
 

 

Sestre Šegetin kriju svoju najljepšu sestru!

Ove jeseni u modi su sestre Šegetin, Barbara i Tina. Danima su nezaobilazna tema tabloida i portala. Ali samo Paparazzo ekskluzivno doznaje da prelijepe sestre Šegetin imaju još ljepšu sestru - Anu Šegetin.

Ana Šegetin (28), najstarija je od tri sestre, potpuno prirodna, bez grama plastike i silikona, a već godinama glasi za jednu od najljepših djevojaka u Rijeci. Povremeno je možete vidjeti u subotnjem izlasku, ali Ana vodi miran život daleko od medija i hladno odbija sve ponude za ulazak u razne reality emisije.

Ekskluzivno, samo je vaš voljeni Paparazzo došao do njenih slika, a ova se fatalna plavuša pristala slikati sa vašim omiljenim blogerom.

Uživajte u Aninim slikama bar upola koliko sam ja uživao u njenom društvu.

Ljubi vas i voli;

Damir Mohorić Paparazzo

 

Tajanstvena treća sestra Šegetin



 

Ana Šegetin i Vaš Damirić



damirmohoric @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
16445
Index.hr
Nema zapisa.