Moj internet dnevnik
RijeckiPaparazzo
Blog
četvrtak, lipanj 30, 2016
 

He was born in a crossfire hurricane

 

Elisa na helikopteru se još okretala dok je uz bljeskanje blicalica stupio nogom na nikad zeleniju travu privatnog kompleksa u Tuškancu. Zračni vrtlog mu je pripijao svilenog Cavallia o istaknuta muška prsa i činio da njegov napeti torzo i krupna ramena izgledaju još muževnije ističući svaku oblinu dok je odmjereno koračao prema krovnom ulazu na kojemu su stajali švicarski gardisti, Papin znak pažnje za ovu prigodu i zahvala što će posredovati ekumenskom okupljanju vođa istoka i zapada.

Cavalli je bio sav umrljan od ruža što su ga po njemu tijekom leta ostavile tri sretne žene i drugi.

- Ajde Damire, dolje te čekaju magnumi Moet & Chandon-a za otvorit uzvanicima. Bodrila ga je prijateljica da požuri jer je elita sastavljena od političkog vrha, estradnih zvijezda, renomiranih umjetnika i ostale društvene kreme u glavnoj sali iščekivala njegovo pojavljivanje.

 - Nee. Ne! Vodite me među puk, večeras želim vidjeti grad kako izgleda!

Pobunio se Paparazzo, očito pod dojmom upravo stečenih iskustava sa redovnog europskog kongresa starletana u Beču odakle je upravo stigao.

- Najveći događaji, to nisu naši najglasniji nego naši najtiši trenuci. Kažem vam, vodite me večeras među puk.

 

I tako je uži krug odabranih ljudi krenuo prema gradu, a limuzina se udaljila svega nekoliko kilometara kad je Paparazzo zaustavio vozača jer mu se pripišalo. Priljubio se uza prvi zid i dok su ostali međusobno veselo ćaskali netko je vrisnuo i uperio prstom prema kapiji na čijem je bočnom zidu Paparazzo obavljao urološke potrebe ali sada su na njega odnekuda nasrnula četiri interventna organa redarstvene vlasti uz povike

- Šta to radiš razbojniče!

- Bacaj ga!

- Hrabro momci!

Organi su zametnuli okršaj okomivši se na Paparazzovu krupnu personu pokušavajući ga svladati iako nije pružao otpor nego je samo glasno vikao:

- Ne diraj mi Roberta, miči te prljave ruke! Ja imam ljude u vladi!

Nakon kraće rasprave uragan se stišao, a organi su popustili i uz ispriku saopćili da mu naprosto moraju napisat prijavu po službenoj dužnosti. Nastala je tišina od nekoliko minuta kroz koju se razabralo samo pitanje upućeno Paparazzu.

– Odakle imaš tu košulju?

Popravljajući kragnu zabacio je glavu u stranu. - Od sponzora, Roberto. 

Momci su produžili svoju ophodnju, a Paparazzo je samo prezrivo frknuo da se u Srbiji ovakav skandal nebi nikada desio te je ušao vidno indisponiran natrag u limuzinu, a Sara, jedna od djevojaka, istrgne mu papir iz ruke i počne glasno čitati:

 

 

MUP - RH

.....

Damir Mohorić - Paparazzo

S prebivalštem: Nepoznato

Državljanstvo: Planetarno

Nacionalnost: Građanin svijeta

.....

.....

1. Nedozvoljeno posjedovanje oružja povlaka predmeta izuzetno pogodnog za nanošenje vrlo ozbiljnih tjelesnih povreda.

2. Ugrožavanje opće sigurnosti građana na javnom mjestu.

3. Izriče se privremena zaštitna mjera do saslušanja ... ... obavezno nošenje brnjice ispod pojasa.

 

 

 

 

 

 

damirmohoric @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 19, 2015
 

 



 

 

Piše: Damir Mohorić - Paparazzo

 

Nedavno su neki moji sugrađani, a pogotovo Riječani, sa ponosom po faceu lijepili tekst riječke književnice pod nazivom "Ima jedan šta da grad". I kao što je ona književnica u pokušaju, tako je i taj tekst neuspio pokušaj da se na lijep način prikaže ovaj grad u pokušaju. Uspoređujući Rijeku sa drugim gradovima na Jadranu, autorica zaključuje da je Rijeka najjadnija, ali, eto, voli je. Nedugo zatim i Denis Kuljiš je napisao tekst o Rijeci koji je izazvao negodovanje, iako je Kuljiš u stvari napisao isto što i ta književnica, ali samo drugim tonom. Poznavajući mentalitet Riječana, čudi me da su na Kuljišev tekst uopće reagirali.

U ovom "šta da" gradu živim od kad sam se rodio. Moji su preci generacijama na Kvarneru, moje je prezime jedno od najriječkijih, moji nonići se nisu dovukli iz vukojebine iz Bosne, Slavonije ili Dalmatinske zagore nego su osnivači Grobnika. Pa, ipak, mislim da je ovaj grad najbolje opjevan u stihovima "Šugava Rijeko, smrdljivi grade".

A zašto je Rijeka šugava? Ne radi lokacije, jer su more i lokacija Rijeke jedino što vrijedi. Šugava je zbog ljudi, zbog mentaliteta njezinih stanovnika. Kakav je mentalni sklop ljudi koji ne mogu napuniti ni stadion Kantrida sa kapcitetom od svega 10 000 mjesta? Kad je gostovao Eros Ramazzotti, taj stadion je bio poluprazan uz sve one koji su došli iz Italije i Slovenije. Mislite li da Riječane zanima neka druga vrsta muzike, ma kavi, Kantridu ne bi napunio ni Halid Bešlić. Pogledajte samo utakmice Rijeke koja je prva, a igra većinu svojih utakmica pred 2-3 tisuće ljudi na novom stadionu. Rijeka je grad u kojem se kazalište duže renoviralo nego što ga je Austrija gradila, grad koji nema ni jednan ozbiljni kulturni događaj, festival, ništa. Ako se nešto i ogranizira, to je uvijek šugava alternativa, ali bez imalo duha, ispaljivanje čepova iz guzice, natjecanje u prežderavanju tripicama, itd. Riječane zanima samo da odrade svojih 8 sati i da se zavuku u kuću pred televiziju. I eventualno da važno šetaju Towerom sa praznim vrećicama.

Ovaj grad je šugav, jer kad gledam slike Rijeke od pred 100 godina, izgledala je urbanije i modernije nego danas. Tada je Rijeka bila grad koji je išao u korak sa europskim gradovima slične veličine, a danas je svaka selendra u Bosni ispred Rijeke. Nedavno sam bio u Prištini na modnoj reviji. Žalosno je da je Priština za Rijeku velegrad. Ali Riječanima ne treba ništa, osim olupine Titovog broda u ovom gradu olupini.

Što je najgore, Riječani ne shvaćaju koliko su nazadni i primitivni, koliki je njihov provincijalizam. Pita me jedna Riječanka kako mogu uspoređivati Rijeku i Zadar jer da je ona bila u Zadru 1994. i da je taj grad užas. Ona, jadna, ne shvaća da je sve osim Rijeke u 20 godina išlo naprijed. Zagreb, Zadar, Pula, Split, sve se izgradilo, samo Rijeka - ona propada. Rijeka je šugava jer od 1991. konstantno gubi stanovništvo, jer ima najveći pad broja stanovnika (20 000 manje od zadnjeg popisa), jer ima najviše abortusa i usranih penzionera koji se guraju po autobusima, a najmanje djece, jer je industrija Rijeke na 11 posto u odnosu na 1991. Grad bez ijednog pravog noćnog kluba u kojem svaki vikend gledaš iste bosanske i čakavske face. Split ima Ultru, Pula ima filmski festival, a šta ima Rijeka? Jebeni šugavi Mik, na kojem neki debili pjevaju na debilnom jeziku.

Rijeka je šugavi grad jer je grad bez duše, bez muda, jer ovuda stranici prolaze samo usputno. Jer da je sudac onako pokrao Hajduk kao Rijeku 1999. protiv Osijeka, ne bi živ izašao sa terena. A Riječani su šutili. Da je neka gradska vlast upropastila Zagreb, kao ova naša Rijeku, već odavno ne bi bila vlast. Ali ovdje su Obersnel i SDP doživotno na vlasti kao da smo u Sjevernoj Koreji. Voljeni debeli vođa. Kad bi Obersnel izašao na Korzo sa mitraljezom i pobio 20 prolaznika, opet bi bio izabran za gradonačelnika.

Rijeka je šugav grad jer je grad babuskara i ogovaranja. Kad uđeš u Tower sa gornjeg ulaza, a oni pogledi ljubomorni, zavisni, ona olajavanja. Jedini grad na svijetu u kojem te vozač pritišće vratima ako pokušaš ući na srednja.

Grad koji 1998. u Francuskoj nije imao ni jednog svog igrača u nogometnoj reprezentaciji, koji nema ni jednog pjevača kalibra Olivera, Gibonija ili Cetinskog, koji nema ni jednog sportaša kalibra Janice, Mirka Filipovića, Gorana Ivaniševića, Dražena Petrovića, grad bez i jednog pravog umjetnika, kniizevnika, ičeg. Ne, Vedrana Rudan nije književnik, nego obična placarska alapača koja tu i tamo nesto smiješno ubode, kao što Urban nije Johnny Štulić, nego ćelava bitanga sa dve dobre pjesme, kao što Let 3 nisu umjetnost ni Rokeri s Moravu, nego hrpa budaletina sa čepovima u guzici, kao što Žabica nije kolodvor ni konceptualni prikaz Obersnelovih hemeroida, već trotoar sa natpisom "kolodvor". Nabijem na kurac "šta da" grad. Pišam vam se na "grad koji teče".

damirmohoric @ 15:12 |Komentiraj | Komentari: 57 | Prikaži komentare
utorak, listopad 20, 2015
 

 

Sestre Šegetin kriju svoju najljepšu sestru!

Ove jeseni u modi su sestre Šegetin, Barbara i Tina. Danima su nezaobilazna tema tabloida i portala. Ali samo Paparazzo ekskluzivno doznaje da prelijepe sestre Šegetin imaju još ljepšu sestru - Anu Šegetin.

Ana Šegetin (28), najstarija je od tri sestre, potpuno prirodna, bez grama plastike i silikona, a već godinama glasi za jednu od najljepših djevojaka u Rijeci. Povremeno je možete vidjeti u subotnjem izlasku, ali Ana vodi miran život daleko od medija i hladno odbija sve ponude za ulazak u razne reality emisije.

Ekskluzivno, samo je vaš voljeni Paparazzo došao do njenih slika, a ova se fatalna plavuša pristala slikati sa vašim omiljenim blogerom.

Uživajte u Aninim slikama bar upola koliko sam ja uživao u njenom društvu.

Ljubi vas i voli;

Damir Mohorić Paparazzo

 

Tajanstvena treća sestra Šegetin



 

Ana Šegetin i Vaš Damirić



damirmohoric @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 22, 2015
 

 

Piše: Damir Mohorić Paparazzo

 

Jurili smo auto-putem u Bentleyu Adrianovog starog, iza nas su ostajale pitome panonske ravnice. Beograd je bio sve bliže, uzbuđenje je raslo. Konačno su se pred našim razrogačenim očima počeli pojavljivati obrisi bijelog grada. Za mene u Europi postoji samo jedan grad, Beograd. Ostalo su mjesta za život. Očaravajuć je taj njegov šarm, veličanstvena je njegova bjelina koja se nazire kilometrima prije nego što u njega uđeš.

- Tata, zašto si zatvorio oči? - pitao je Adriano starog baš kad smo prolazili pored Genex kule.

- Zašto zatvoriš oči kad se ljubiš, kad se moliš, kad plačeš? Najljepše stvari u životu gledamo srcem. Želim osjetiti Beograd, 20 godina nisam bio u njemu, ali kao danas pamtim svaki djevičanski dodir sa Beogradom i svaki dostojanstveni rastanak sa njim. - u zanosu je govorio Adrianov stari.

A sve je počelo 2 dana ranije....

Žurkovo, Kostrena. Lumbar i ja, nudističko kupanje na stijenama Svežnja.

- Paparazzo, zvoni ti telefon. -  zvala me Lumbar kroz cerekanje.

- Šta se smiješ glupačo, stisnuo se jer je more hladno. - odvratih i uzeh telefon u ruke.

- Gospodine Paparazzo, ovde produkcija Happy TV-a, izabrani ste između hiljadu kandidata baš vi da budete zvezda novog reality showa Maldivi. Da li ste spremni da u tome učestvujete? - govorio je sexy srpski naglasak sa druge strane slušalice.

- Ja sam rođen spreman.

- Ha, ha, ha, duhoviti kao i uvek. Onda vas očekujem za dva dana u Zemunu, u zgradi televizije.

- Naravno. Lijep pozdrav!

Lumbar je počela vrištati od uzbuđenja. Obožavala je Parove i ovo je za nju bilo kao da sanja.

- Idemo popiti nešto, ja častim. - rekao sam i navukao na brzinu tange i japanke.

Dok smo prolazili pored ronilačkog kluba neko iz mase je doviknuo:

- Vidi ovog pedera!

- Mama ti se sinoć nije žalila na pedera! - odgovorio sam spremno.

Kreten je zašutio i zacrvenio se, a njegovo društvo prasnulo u smijeh.

- Lumbar, sere mi se od ove Rijeke. Idem doma izabrati garderobu i spremiti stvari. - bio sam ljutit.

Taman sam sjedao na skuter kad mi je stigla Adrianova poruka. Pozivao me da dođem na jednu cugu do Galeba. Skuterom sam prošao preko šetališta i uz poneku psovku prolaznika za čas stigao. Adriano je po običaju sjedio sa nekoliko riječkih droljica koje je pokušavao fascinirati svojim polu-izmišljenim pričama. Sjeo sam, pio martini i potpuno odsutan razmišljao da je bilo bolje da sam još ostao kvasiti ćunu u moru, nego ovdje slušati hihotanje ovih glupačica. Najednom sam počeo kašljati kao da ću se ugušiti.

- Šta ti je? - pitao me Adriano preplašeno dok me lupao po leđima.

Nisam odgovarao. Samo sam zurio kao opijen. Bez riječi. Gledao sam u nju... Adriano je napokon shvatio u koga gledam.

- Alo životinjo, nemoj se ugušiti radi nje. Osim toga, to je Karla, najbolja pička u Rijeci, nemaš šanse kod nje ni da si dupli, znaš koga je ona sve odjebavala, ko je sve za njom lud.... - vikao je Adriano.

Ja sam samo šutio i gledao. Vilica mi tako nije bila kriva ni kad sam se ubijao ecstasyem u Coloseumu i Fun Academyu.

Adriano se vratio za stol, jedna droljica sjela mu je u krilo i dok je on bio zaokupljen njezinim sisama ja nisam prestajao misliti o Karli. Čekaj, pa ona je bila moj učenica, predavao sam joj u osnovnoj. I onda je bila lijepa, ali nisam mogao ni sanjati da će izrasti u ovakvu ljepoticu. Gledao sam je od glave do pete, ali sve je na njoj bilo savršeno. Noge, grudi, guza, lice, kosa. U njezine prekrasne zelene oči nisam imao hrabrosti ni pogledati. Mislim da bi se oduzeo na licu mjesta da su nam se pogledi sreli. A ako je išta moglo zasjeniti njezinu ljepotu to je bilo ono u njoj, njen stav, energija, šarm kojim je osvajala i neosvojivo.

- Daj mi da povučem, jel imaš? Prići ću joj pa nek poginem ako treba. - rekao sam Adranu.

- Evo sad smo povukli zadnju lajnu, jebiga stari. A i nema tog bijelog koje bi ti povećalo šanse kod nje, samo se bez veze brukaš. - pokušavao me Adriano odgovoriti od neizbježnog.

Osjećao sam se kao da ulazim u ring sa nepobjedivim šampionom. Godinama sam boksao, ali svi moji mečevi bili su tek sparing prema ovom što me sad čekalo. Sjetio sam se riječi Adrianovog starog "Kukavice umiru svaki dan, hrabri samo jednom!". Riješio sam da joj priđem pa makar poginuo. Uvukao sam stomak i složio svoj poznati kiseli osmijeh. Bila je udaljena od mene samo nekoliko metara, a meni se činilo da je vrijeme stalo dok sam sigurnim korakom išao prema njoj.

- Vidi moju bivšu učenicu. - glumio sam opuštenost.

- Profesore, vi se mene sjećate. - odvratila je Karla, a ja sam jedva ostao stajati na nogama od zavodljivosti njenog glasa i pokreta.

- Kako bih tebe mogao zaboraviti.

Od tog trenutka mozak mi se potpuno isključio što je možda i bilo dobro. Sve riječi koje sam joj govorio, govorio sam iz duše. Sjeli smo na plažu i pričali, pričali... kupači su lagano odlazili kućama, a mi nismo ni primjetili da se spustila noć i da smo ostali sami. Ona, ja i more koje kao da se umirlo da je što bolje čuje, a ja sam se kupao u njenim očima. Nikad mi se nije desilo da sam sa osobom sa kojom zapravo prvi puta vodim razgovor tako blizak. Osjećao sam svaku njezinu rečenicu, misao, emociju. Bio sam opijen njom. Polako sam tonuo u njezinim očima dok nisam postao samo jedan val u tom zelenom moru. Galebovi su već odavno spavali. Obasjavalo nas je samo slabo svjetlo sa udaljenih koćarica.

- Mogao bih ovako sa tobom zauvijek. - rekao sam tiho.

- I ja. Ali moramo krenuti. Sutra mi je rođendan, bar da se malo naspavam.

Teška srca sam se ustao. Sjeli smo na skuter i odveo sam je kući. Dok sam se vozio prema Trsatu nisam mogao prestati misliti o tom anđelu, anđelu sa tijelom za grijeh. Već je svitalo, pa sam odustao od spavanja. Spremio sam torbe i pozdravio se s majkom. 15 minuta kasnije sjedio sam pored bazena vile De La Vega u ulici Ede Starca i Adranovom starom pričao sve do detalja. I za Maldive i za Karlu. Kad je sve saslušao, Adrianov stari mi je rekao:

- Ovo je vrlo ozbiljna situacija i moram biti uz tebe. Rezervirat ću sobu u Hotelu Casino i krećemo u Beograd.

- Ali Rikarde, obećao si mi da me vodiš na Maldive, već si uplatio aranžman. - negodovala je Adrianova majka.

- Trenutno sam potrebniji Paparazzu na njegovim Maldivima. - bio je Adrianov stari nepokolebljiv.

Adrianova majka je sve samo nijemo promatrala, a meni je bilo neugodno.

- Ajmo po Adriana. - rekao sam da se izvučem iz te situacije. Adriana nije bilo u sobi, pa smo ga krenuli tražiti po vili. Našli smo ga u teretani u podrumu.

- Šta radiš? - upitao je gospodin De La Vega Adriana.

- Vježbam tata. Neće pločice same izrasti, gledaj moj 6 pack za hvatanje pičaka. - odgovori Adriano zapuhan.

- Da žene vole pločice, spavale bi u kupatilu. Nisu bitne pločice nego slavina. Ajde, dosta tog pederisanja, istuširaj se pa idemo. - završio je Adrianov stari ovaj smiješan dijalog.

Kad se Adriano istuširao, posjedali smo u auto i krenuli. Dok smo se penjali prema Gorskom Kotaru bacio sam pogled na Rijeku koju neću vidjeti idućih nekoliko mjeseci. Neće mi faliti moji sugrađani, a pogotovo Riječani. Ni kiša. Ni Obersnel. Ni kolodvor. Ali falit će mi Ona, radi koje mi je cijela Rijeka sijala kao LA.

U Beograd smo stigli oko 4 poslije podne. Ostavili smo stvari u hotelu, poručali i krenuli u šetnju Knez Mihajlovom.

- Kakve pičke Tata, ja sam u šoku! - procvilio je Adriano dok su mu se sline slijevale niz bradu.

- To su Srpkinje, najljepše žene svijeta. Dame na ulici, domaćice u kuhinji, kurve u krevetu. Ko jednom proba Srpkinju, nikad je ne zaboravlja. - objašnjavao je gospodin De La Vega.

- Pričaš kao da si imao iskustva sa njima Tata? - bio je znatiželjan Adriano.

- Davno je to bilo, puno prije tvoje majke. Zvala se Milica, radila kao stjuardesa i bila par godina starija od mene. Naučila me je sve što znam. Da volim, da budem ono što jesam. Naučila me šta je pravi muškarac, suprug, domaćin, džentelmen, onako kako to samo Srpkinja može. Ne bih bio tvojoj majci ovoliko kvalitetan da nisam imao nju.

- Pa kako ste onda prekinuli tata? - pitao je Adriano.

- Sigurno je pobjegla sa nekim padobrancem. - upao sam šalom u ovaj otvoren pogled u dušu Adrianovog starog.

Znao sam da su Srpkinje baš takve kakvim ih je opisivao gospodin De La Vega. I još bolje. Ali pored milion žena Beograda ja sam mislio samo o mojoj Riječanki.

Stigao je poziv sa recepcije hotela.

- Gospodine Paparazzo, dođite do zgrade televizije. Za sat vremena spektakularno ulazite u Hotel Maldive. - javljao mi je recepcioner.

- Stižem. - uzvratih ozbiljnim glasom.

Nije bilo vremena za puno priče. Ipak, dok smo sjedili u fotelji ispred velikog studija Happy televizije upitao sam Adrianovog starog:

- Tri mjeseca ću biti ovdje u izolaciji. To je puno vremena. Mislite li da će me se kad izađem Karla uopće sjećati? Recite mi jedan razlog zašto bi me čekala?

- Prave ljubavi ne trebaju razlog da bi postojale. Njima se ne zna početak, ne postoji kraj. Niko ne zna ni kako ni zašto. Samo se dogodi, kao sudbina. - nadahnuto mi je odgovorio Adrianov stari.

Te su me riječi malo ohrabrile. Ušao sam u luksuzni hotel Maldivi u najveći reality show na Balkanu. Dočekali su me prijateljski Matora, Gastoz, Toma, Una i svi ostali. Kad je prošao live, ekipa je sjedila i cugala. A ja sam se odvojio sam, stavio noge u veliki bazen i razmišljao.

Kad oluja pohara Indijski ocean i kad se nakon nje more oko Maldiva smiri, kad je mirno i čisto, dok po njemu nije prošao još ni jedan brod.... e tada se ona prva zraka sunca probije kroz listove palmi i u zelenkastoj boji obasja netaknuto more Maldiva. Ali čak je i taj predivan prizor samo bljeda slika njezinih očiju, ljubavi u oku Maldiva.

Vaš Paparazzo

 




damirmohoric @ 04:55 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
15003
Index.hr
Nema zapisa.